REZULTATI ŠKOLSKOG LITERARNOG NATJEČAJA
Literarna grupa „Orion“ i u Godini čitanja realizirala je Školski literarni natječaj za sve učenike škole. Zahvaljujemo svim učenicima koji su pisali i poslali nam svoje radove. O nagradama su odlučivale profesorice Blaženka Šimunović, Mihaela Mežnarić i Marija Tikvić. U kategoriji mlađih srednjoškolaca (1. i 2. razred) najboljim je ocijenjen prozni rad Moj otac i ja učenice 1. c razreda Elle Hasel, a u kategoriji starijih srednjoškolaca (3. i 4. razred) pjesma Poželjela sam pobjeći učenice 4. d razreda Ivane Reljanović. Nagrade ćemo uručiti na sastanku literarne grupe u četvrtak 28. listopada u 12:25 u kabinetu Hrvatskoga jezika u potkrovlju.

Objavio: Ivan Švaganović

Datum objave: 26.10.2021.

Itekako je važno napomenuti i kvalitetu, zrelost i stilsku zanimljivost i ostalih radova pristiglih na natječaj te ovim putem pohvaljujemo sve učenike i izražavamo snažnu želju da pisanje ostane trajno prisutno u njihovu životu.  

Dragi učenici, čitajte, pišite, šaljite, postanite i dio naše grupe jer – Važno je da ne ostanemo bez riječi!

A u nastavku pročitajte Ellin i Ivanin nagrađeni rad.

                                                           Nikolina Maletić, voditeljica literarne grupe „Orion“


Moj otac i ja

Često, za kišnih i tmurnih dana, volim zaviriti u svoju kućnu knjižnicu i nasumično odabrati  knjigu, kao i nasumičnu stranicu i pročitati ju. Ponekad, baš kao danas, otvorim prekrasan dio teksta koji me oraspoloži. Danas je to pjesma Vjekoslava Majera – Moj otac i ja. Prepoznajem mojega oca koji se uvijek nasmije i kaže kako me on rodio na srce. Onda se ja nasmijem i onda se svi smijemo, kao da je neka šala. Nikada to nisam shvaćala ozbiljno, ali sada kada sam malo veća, uistinu vidim ljubav koju širi. Neizmjernu ljubav iz njegova čistog, mekog i iskrenog srca. Nekada se stvarno moram zapitati, znam li što to znači? Znam li koliko manje ljubavi ja širim, a rodila sam se iz tog velikog srca?! Nemam odgovor na to pitanje i to me žalosti. Naći ću ga jednog dana, možda sam još uvijek nedovoljno velika i zrela za shvaćanje odrasle, očinske ljubavi.  

Dok sam u procesu shvaćanja koliko me zaista otac voli, počinjem u glavi analizirati pjesmu. Stihovi su toliko jaki i ostavljaju dojam kako sva ljubav ovoga svijeta stane u samo pet strofa. Čitajući pjesmu, razmišljam o svome ocu koji u ovom trenutku korača šumom. Sam samcat,  sa svojim umom, tijelom, dušom i sa mnom u srcu. Mogu osjetiti isto što i on osjeti, onaj čisti miris šume, šuštanje lišća. Osjećam pod njegovim nogama mokru zemlju poslije kiše, osjećam na svojim rukama kore stabala, kao što i on osjeća. Ja sam on, ja imam njegov um, smirenost, sreću i ljubav jer me rodio na srce. Da, osjećam i to srce kako kuca isto kao što se u ovoj pjesmi kao akustična pjesnička slika čuje pjev ptica koji u meni budi sreću. Sreća je jedna posebna tema koju moj otac najbolje razumije. Čovjek koji iz dana u dan mukotrpno radi spašavajući tuđe živote kako bi se vratio nama kući i rekao – volim vas! 

Čitam kraj pjesme i suze mi naviru na oči. Isto kao što pjesnik opisuje strah od gubitka, počinjem ga osjećati i ja, jer je moj otac često izložen opasnosti. Ćutim nesreću…vidim krv… bojim se izgubiti oca koji korača žutom šumom u jesen, bijelom u zimu i zelenom u proljeće i ljeto. Onoga koji me uči kako voljeti, koji rađa na srce, obogaćuje novim vještinama, koji uvijek ima zanimljive lovačke priče. Bojim se kako će samo jednoga dana otići i da ga više nikada neću vidjeti naslonjenoga na plavi džip, kako puši cigaretu i koso se smiješi.

                                                                       Ella Hasel 1. c


Poželjela sam pobjeći,
pobjeći od surove stvarnosti i gorčine.
Moje noge bijahu slabe, klecave;
ruke krhke i slomljene,
lice blijedo i umorno.
Pomislih, dokle se može tako živjeti

Osjetila sam zov, nešto što dopire iz daljine,
ono me privlači, zove me k sebi,
ne znam što je, a poput sumanuta čovjeka koračam k tome.
Pokušala sam se oduprijeti,
okrenuti se i vratiti u lažni komfor poznatoga,
Pomislih, može li slab čovjek učiniti takvo što

Negdje u šumi, izgubila sam samu sebe,
svoju izranjenu dušu zakopah ispod pokrova vlažne trave,
sve ono što je nekoć bilo moje, otela je gusta magla. 
Iz šumske paprati niknulo je novo biće,
okupano jutarnjom rosom, ukrašeno mirisnim cvijećem.
Pomislih, zar je to sve običan san

Opijena svježinom šumskoga zraka, 
stojim pred vlastitim odrazom u jezeru
i ne prepoznajem ono što vidim.
Shvatila sam da sam bila u krivu,
nikada se nisam izgubila u šumi,
ja sam se, u šumi, pronašla…

Ivana Reljanović, 4. d